SLUČAJ KOJI I DALJE IZAZIVA POLEMIKE Kako je 132 učenika 1965. isključeno iz banjalučke gimnazije

Kada je 1965. godine iz banjalučke Gimnazije isključeno čak 132 učenika, taj potez nije ostao samo školska odluka, već je prerastao u jedan od najvećih društvenih skandala tadašnje Jugoslavije. Vijest je izazvala šok u Banjaluci, a zatim i širom zemlje, otvarajući pitanja o disciplini, odgovornosti roditelja, ulozi škole i granicama zakona. Sedmičnik NIN ovom slučaju posvetio je čak pet brojeva, a “Dosije 132” postao je simbol sukoba između obrazovnog sistema i društva.

“Ne radi se samo o slabim ocjenama”
U javnosti se brzo proširila tvrdnja da su učenici izbačeni zbog velikog broja jedinica, ali predsjednik Savjeta Gimnazije Omilj Kreco insistirao je da je stvar daleko ozbiljnija.

“Ne radi se ovdje samo o slabim ocjenama. Među isključenima ima učenika sa šest, osam, deset, pa i trinaest jedinica, ali i onih koji su svojim ponašanjem, nedisciplinom i odnosom prema školi odavno prešli svaku granicu”, rekao je Kreco.

Prema njegovim riječima, problem nije bio samo akademski neuspjeh, već dugogodišnje urušavanje reda u školi. Tvrdio je da su pojedini učenici sistematski ignorisali nastavu, izostajali bez opravdanja, narušavali disciplinu i stvarali atmosferu u kojoj je normalan rad postajao gotovo nemoguć.

“Škola nije mogla više da bude ustanova u kojoj će se tolerisati nerad, javašluk i potpuno odsustvo odgovornosti”, poručio je.

Roditelji na udaru: “Gdje su bili tokom cijele godine?”
Jedna od najžešćih kritika bila je usmjerena upravo prema roditeljima, za koje je uprava škole smatrala da snose veliki dio odgovornosti.

“Na roditeljske sastanke nisu dolazili. Za uspjeh svoje djece nisu se zanimali mjesecima. A sada, kada su mjere donesene, odjednom svi traže pravdu”, izjavio je Kreco.

Prema tvrdnjama škole, mnogi roditelji nisu pokazivali gotovo nikakvo interesovanje za obrazovanje i ponašanje svoje djece sve dok nisu uslijedile ozbiljne posljedice. Profesori su smatrali da se problemi ne mogu rješavati samo u učionicama, ako izostaje podrška i kontrola kod kuće.

Upravo je ovaj segment izazvao široku raspravu o tome gdje prestaje odgovornost porodice, a gdje počinje odgovornost škole.

Da li je Gimnazija prekršila zakon?
Kako je slučaj dobijao na pažnji, otvoreno je i pitanje zakonitosti same odluke. Prema tadašnjim pravilima u Bosni i Hercegovini, učenici nisu mogli biti trajno udaljeni iz škole usred školovanja samo zbog slabog uspjeha, što je mnogima dalo argument da je banjalučka Gimnazija prekoračila svoja ovlašćenja.

U raspravu su se uključili politički organi, prosvjetne institucije, pravnici, pa čak i javno tužilaštvo.

Jedan dio javnosti tvrdio je da škola mora poštovati propise bez obzira na probleme, dok su drugi smatrali da su zakoni previše rigidni i da profesorima ne ostavljaju dovoljno prostora da zaštite obrazovni proces.

“Nastavnicima su vezane ruke. Od škole se traži red, a ne daju joj se sredstva da ga održi”, bio je jedan od stavova koji se često čuo tokom polemike.

Djeca uglednih porodica dodatno podigla buru
Posebnu pažnju izazvala je društvena struktura isključenih učenika. Među njima je bio veliki broj djece oficira, pravnika, inženjera, službenika i drugih društveno uticajnih porodica.

Ta činjenica otvorila je pitanje da li se iza burnih reakcija roditelja krije i pokušaj da se društveni položaj iskoristi kao zaštita od posljedica.

Mnogi su tvrdili da slučaj ne bi izazvao toliku pažnju da među isključenima nije bilo djece privilegovanih slojeva, dok su drugi upozoravali da pravila moraju biti ista za sve, bez obzira na porijeklo.

“Nećemo neradnike u svojoj sredini”
Jedan od najzanimljivijih aspekata cijelog slučaja bio je stav dijela učenika koji su ostali u školi. Umjesto solidarnosti sa isključenim vršnjacima, mnogi su podržali odluku nastavničkog vijeća.

“Nećemo neradnike u svojoj sredini”, poručivali su pojedini gimnazijalci.

Smatrali su da bi povratak učenika koji su godinama ignorisali obaveze predstavljao poruku da rad, disciplina i trud nemaju vrijednost. Za mnoge od njih, odluka škole bila je način da se sačuva ugled Gimnazije.

Više od školskog incidenta
“Dosije 132” prerastao je priču o lošim đacima i postao ogledalo društva tog vremena. Pokazao je slabosti obrazovnog sistema, otvorio pitanje roditeljske odgovornosti, razotkrio društvene privilegije i ukazao na sukob između discipline i zakonskih ograničenja.

Slučaj je ostavio trajnu dilemu: da li škola treba biti stroga institucija koja odstranjuje one koji ne poštuju pravila, ili sistem koji mora pronaći način da popravi i najproblematičnije učenike?

Više od šest decenija kasnije, banjalučki “Dosije 132” ostaje jedan od najkontroverznijih primjera u istoriji školstva bivše Jugoslavije – kao upozorenje šta se događa kada škola, roditelji i društvo istovremeno zakažu.